Burazerino,
pišem ti ovo pismo, iako znam da ga više nećeš moći pročitati. Ali trebam ove riječi da se oprostitim – i da ti kažem što si mi značio.
Bio si mi najbolji i najgori 😉 brat, moja stijena u olujama i taj koji je uvijek vjerovao u mene. Bili smo kao katran i sumpor, zar ne? U roku od nekoliko sekundi mogli smo se posvađati oko politike, religije ili samog života. Ali čak i u najglasnijim raspravama, oboje smo znali: naša ljubav nikada nije bila dovodjena u pitanje. Uvijek smo bili jedno drugome potpora.
Još uvijek se sjećam onog dana na našem balkonu u Doboju, kada si mi rekao: „Sve te ovo čini samo jačom. Svaka kriza te čini samo jačom.“ Ova rečenica me pratila cijeli život. Bila je tvoja životna filozofija, koju si i sam živio. Usprkos svemu, nikada se nisi predavao.
Nakon rata si se vratio kao „slomljena duša“, ali si pronašao potporu u obitelji, sinovima i obiteljskim okupljanjima. Živio si te vrijednosti s strastom koja nas je inspirirala.
I danas, Burazerino ne dostaješ mi. Vjerujem da smo u ljubavi uvijek povezani, kao što si ti vjerovao u ljubav Isusa Krista. Tvoja snaga, tvoje povjerenje i tvoj blagoslov – koji me ponekad iritirao, ali uvijek si mi ga dao – živjet će dalje.
U toj vjeri i ljubavi oproštam se. Ne s „Zbogom“, već s „Doviđenja“.
Tvoja sestra,
Daniela
