Daniel Pinjušić

Tvoja draga
entzündete diese Kerze am 5. Juni 2026 um 10.04 Uhr

Ljube moj,

Proslo je skoro 2 mjeseca otkako te nema a meni u glavi slike kao da je sve jutros bilo, tugo moja neprezaljena nikad.
Ne znam kome sada da pričam svoje dane. Ne znam kome da kažem šta sam sanjala, šta me nasmijalo, šta me rastužilo. Ne znam kome da se obratim kada mi je teško. Sve ono što sam godinama dijelila s tobom sada ostaje zarobljeno u meni. A ti si znao sve, i utjesiti i ohrabriti i voljeti. Bio si moja stijena.

Kažu da vrijeme prolazi, ali meni se čini da je stalo onog jutra kada se moj svijet promijenio zauvijek. Od tada učim živjeti bez tebe, a istina je da još uvijek ne znam kako.

Nedostaješ mi više nego što riječi mogu opisati. Nedostaje mi tvoj glas, tvoje prisustvo, tvoje navike i sve one male stvari koje su činile našu svakodnevicu. Nedostaje mi da te čujem u drugoj sobi, da ti ispričam kako mi je prošao dan, da zajedno pijemo kafu ili jednostavno da znam da si tu.

Bože, kako čovjek tek poslije shvati koliko je volio.

Danas bih dala sve da još jednom čujem glas koji me nekad znao i iznervirati kad po stoti put pricas istu anegdotu 🥺 jer bih sada i tu malu nervozu dočekala kao najveću sreću. Nedostaje mi baš onakav kakav si bio. Ne neka idealna slika tebe, nego ti. Moj ljubeeee. Bas takav kakav si bio i nikad nisam zeljela promijeniti nista.

Tek sada vidim koliko je tvoje prisustvo značilo mom srcu. Bio si moja svakodnevnica, moj oslonac, moje sigurno mjesto. Nije mi nedostajala savršenost, nedostaje mi ono naše „mi“, ono što smo bili zajedno kroz sve dane koje smo dijelili.

Često se uhvatim kako vraćam film i sjećam se naših običnih trenutaka. Tada nisam ni slutila da će mi upravo oni jednog dana biti najdragocjenije uspomene. Sve ono što je nekada bilo normalno i podrazumijevalo se, danas bih dala sve da mogu vratiti makar na jedan trenutak.

Sada se vraćam kući, a kuća više nije ista. Tišina me dočeka na vratima. Nema te da me pitaš kako je bilo na poslu, nema te da mi nešto ispričaš, nema te da me zagrliš. Nema te.

I još uvijek ne mogu da vjerujem da te stvarno nema.

Ponekad mi se učini da ćeš samo otvoriti vrata ili da će zazvoniti telefon i da ću čuti tvoj glas. A onda me stvarnost ponovo sustigne i zaboli jednako jako kao prvog dana.

Ljube moj, tako mi strašno nedostaješ.

Nedostaješ mi ujutro kada otvorim oči. Nedostaješ mi tokom dana kada poželim s tobom podijeliti neku sitnicu. Nedostaješ mi navečer kada legnem u krevet. Nedostaješ mi u svakom kutku našeg doma i u svakom dijelu mog srca.

Voljela sam te više nego što sam ti možda znala reći. A sada bih dala sve na ovom svijetu za još jedan zagrljaj, još jedan razgovor, još samo malo vremena s tobom.

Ako me negdje možeš vidjeti, želim da znaš da te volim isto kao da si tu. I da te nikada neću prestati voljeti.

Jer neke ljubavi ne završe kada prestane život.

One ostanu da žive u srcu onoga koji je ostao.

Tvoja zauvijek.
Tvoja draga, mala iz Doboja
Bozji blagoslov I Bog da je svakog casa s tobom. Volim te. Dusa ti se raja nagledala ❤️